Bijele stijene

Nismo znali da će biti tako teško

27 listopada 2020.

Napisao Matija Čaić

Put u nepoznato

Ovoga puta nismo znali kuda ni gdje ćemo. Nekakav okvirni plan je bio popeti se na Bjelolasicu mada su i druge opcije bile u igri. Sve što je generalno u smjeru Ogulina je dolazilo u obzir. Vijećanje je trajalo otprilike koliko treba da se popije jedna piva. Jedna piva je, naime, dovoljna da se probudi avanturistički duh kod svakog pravog planinara.

Odluka je bila: „Idemo osvojiti Bijele stijene.“

Do Ogulina smo pobrojali zalihe da vidimo da li će biti potrebno stati još na benzinsku, ali smo zaključili da 8 piva, 6 sendviča, dvije limenke kave i pljoska rakije imaju sasvim dovoljno kalorija da nas održe na ovom zahtjevnom pothvatu.

To je bilo vrijeme prvih popuštanja mjera epidemije Covid – 19 koronavirusa pa bi nam trebale propusnice za prelazak u drugu županiju. Bijele stijene se inače najvećim dijelom i nalaze u susjednoj županiji, ali je ulaz u našoj. Ljubaznoj policajki koja nas je zaustavila smo objasnili da idemo u Ogulin, a za ostatak izleta smo se nadali da tamo baš nećemo naletiti na nekog policajca – alpinista koji će nam zalijepiti kazne na ruksake zbog neovlaštenog prelaska županijske granice.

Dolazak

U selu Jasenak smo napustili asfalt i skrenuli na makadam. Nakon otprilike 6 kilometara i 350 metara nam je dosadilo truckanje u autu te smo put nastavili pješke.

Na početku planinarske staze koja vodi na Bijele stijene naletili smo na nadstrešnicu sa stolom i klupama gdje smo odmah morali popiti prvu pivu kako bi se dodatno osnažili za uspon. Staza je dalje bila relativno lagana i vodila nas kroz uobičajeni šumski krajolik. Stijene koje su tu i tamo izvirivale iz zemlje su postajale sve češće, veće i bjelije kako smo se uspinjali. To nam je govorilo da smo na pravom putu.

Wooden shack at the start of trail to White rocks near Ogulin, Croatia.
Mjesto za okrijepu prije uspona

Prva prepreka je bilo drvo koje nam je prepriječilo put, a bilo je jako dugačko i debelo pa ga nismo mogli zaobići niti preskočiti nego smo morali skinuti ruksake i provući se ispod.

Početak samih Bijelih stijena je označen tablom dobrodošlice i natpisom „Do viđenja“ sa druge strane. Tu je odmah smješteno i sklonište otvoreno cijele godine gdje se putnici – namjernici mogu skloniti, prespavati i zagrijati. Već ovdje se vidjelo da Stijene nisu šala pa smo odmah zuknuli i drugu pivu, ostavili većinu stvari da nam ne smetaju i odabrali put kojim ćemo na vrh.

Uspon

Pedesetak metara od skloništa iza jedne velike stijene se nalazi i pravi planinarski dom koji je u ovo vrijeme bio zatvoren.

Mountain lodge at White rocks reservation near Ogulin, Croatia
Planinarski dom

Bijele stijene nisu baš izlet za šetače. Koristili smo se nogama jednako koliko i rukama spuštajući se i penjući se po stijenama prateći crveno bijele oznake. U jednom trenutku smo opet skinuli ruksake da bi se provukli između dvije stijene. Netko korpulentnije građe bi morao na ovom mjestu odustati.

Podno samog vrha je pala prva dvojba da li da nastavimo jer je sve ovo počelo sve više ličiti na alpinizam. Stijene su postajale sve veće tako da bi nas svaka nesmotrenost i dekoncentracija mogla stajati pada na oštro kamenje sa jednog metra visine. Ipak nam naš neuništivi duh nije dao da odustanemo.

Pod samim vrhom smo se našli na brisanom prostoru gdje je vjetar puhao neugodno jako, ali je zato pogled bio fantastičan. Tu nam se ispriječila stijena visoka preko dva metra sa ne baš uvjerljivim uporištima za ruke i noge. Nakon što je jedan od članova popušio svoju cigaretu, uz jedan od većih misterija kako ju je uopće uspio upaliti, odlučili smo da je ipak prerizično pa ćemo na vrh drugim i lakšim putem.

Vrh

Zaokružili smo i došli do drugog smjera za uspon. Uspinjali smo se kroz uski prolaz između dvije stijene. Sajla je postavljena za pridržavanje jer je sve vrlo glatko, a kamenje prilično visoko. Vjerujem da je svatko u sebi barem jednom pomislio da odustane. Jedan član ekspedicije je kasnije izjavio da bi odustao, ali je pomislio „Pa ako može onaj sa šeširom i onaj sa oštećenim koljenom, mogu i ja.“

Na kraju smo ipak stigli na vrh. Vjetar je bio toliko jak da sam ja morao skinuti šešir, a kolegi je trebala sva vještina dugogodišnjeg pušača da zapali još jednu cigaretu. Gucnuli smo rakije da proslavimo uspon i krenuli sa spuštanjem. Svatko je imao svoj stil, tako da ni dan danas nismo sigurni da li se bolje spuštati licem ili leđima prema stijeni. U svakom slučaju, sretno smo stigli na stazu i zaputili se prema sljedećim lokalitetima. To su bili Prsti i Kapelica.

Prsti, Kapelica i povratak

Srećom, cijelo područje je dobro označeno planinarskim putokazima tako da smo Kapelicu pronašli bez problema. To je zapravo prirodni amfiteatar, okružen desetak metara visokim stijenama. Kad stanete pred uski prolaz ispod stijene Slonova brada, ni ne slutite da se iza nalazi dolina sa udubljenjem u stijeni i oltarom s križem.

Prsti su kamene formacije u obliku 4 visoka stupa. Nismo uspjeli pronaći put do njihovog podnožja jer smo u ovoj fazi već bili prilično umorni i željni ozbiljnije okrijepe. Vidjeli smo ih preko šume i iz daljine pa se povela rasprava jesu su li Prsti ili ne. Raspravu smo zaključili tako da smo zaguglali „bijele stijene prsti“ i usporedili sliku koju smo dobili sa onim što smo vidjeli u daljini. To je ipak bila tražena formacija.

Rock formation "Fingers". Four tall rock pillars in White rock reservation near Ogulin, Croatia.
Prsti

Na povratku smo naletili na pravi šumarak među stijenama. Dva ulaza su vodila u ovu dvoranu okruženu vrhovima, a u njoj je nekoliko prilično razvijenih stabala prekrivenih mahovinom davalo odličan hlad i nudilo savršeno mjesto za popiti još koje pivo.

Mir nam je poremetio smijeh i veselo čavrljanje veće grupe ljudi. Znatiželjno smo se okrenuli prema jednom od ulaza očekujući da će se svaki čas pojaviti grupica veseljaka. Nakon desetak minuta i dalje smo čuli glasove, ali avanturistima ni traga ni glasa. Očito im se nije pretjerano žurilo. Na kraju smo se ipak susreli s njima i razmijenili podatke o ulasku u rezervat i što smo sve vidjeli usput.

Da povratak ne bi bio dosadan dok smo se približavali planinarskom domu, iza ugla je znatiželjno provirio oveći doberman. Odmah sam jače pritegnuo vezice na cipelama kako bih bio brži barem od jednog kolege u slučaju da pas nije dobio ručak pa se odluči zasladiti jednim od umornih planinara. Toliko dramatično ipak nije bilo jer je u blizini bila vlasnica koja ga je prihvatila za povodnik i pustila nas da prođemo sretno dalje.

Tradicionalni ručak nakon planinarenja je ovog puta izostao iz jednostavnog razloga što restorani nisu radili zbog epidemije COVID – 19 koronavirusa.

Nas je ipak jedna druga boljka sastavila. Bedreni mišići su zatražili jedno mjesec dana plaćenog bolovanja po mogućnosti na nekom tropskom otoku. Šetnja po Bijelim stijenama je događaj sličan četverostanom pentranju uz metar visoke stepenice tako da su oni i ramena najviše nastradali.

Prvi uspon Ekspedicijsko – pustolovnog društva Dr. Franjo Tuđman

Komentari
0

Javi se