Ljubav u sjeni bolesti

Dvije obitelji

Od djetinjstva su se poznavali. Njihove obitelji su bile susjedi u Mesničkoj ulici tako da su se često posjećivali i družili. Ona je bila Ljerka iz obitelji Šram, a on Milivoj iz obitelji Dežman. Obje obitelji su bile plemićkog podrijetla koje su spremno prihvatile transformaciju u ugledno građanstvo čiji su se članovi bavili ozbiljnim poslovima poput politike ili odvjetništva. To je bio kraj devetnaestog stoljeća i vrijeme uspona građanske, gospodske klase u Hrvatskoj.

Ljerka

Rođena je 19. siječnja 1874. godine. Već sa 14 godina počela je glumiti u kazalištu kojemu je ostala vjerna do kraja života. Izuzetne ljepote i neospornog talenta veoma brzo je postala najomiljenija zagrebačka i hrvatska glumica svog vremena.

Zbog svoje opuštenosti i neobuzdanosti karijeru je napravila briljirajući u komedijama te je ostala zapamćena kao „madame Sans-Gene“

Milivoj

On je rođen 30. kolovoza 1873. godine. Po profesiji je bio liječnik iako je najaktivnije djelovao kao književnik, urednik i publicist.

Medicinu je studirao i završio na najjačim europskim sveučilištima u Pragu i Beču. Jedan je od začetnika hrvatske moderne pa je bio i urednik najznačajnijih modernističkih časopisa „Život“ i „Hrvatski salon“ i najtiražnijeg dnevnika „Obzor“.

Ljubav

Vrlo rano je Milivoj otišao u plemićki konvikt pripremati se za studij medicine. Stega je tamo bila veoma stroga tako da je potpuno izgubio kontakt sa vanjskim svijetom pa i sa Ljerkom. Mladić se zdušno prihvatio učenja i pripremanja za liječničku karijeru te je na djevojčicu iz susjedstva gotovo i zaboravio.

A Ljerka je izrasla u pravu ljepoticu.

Sudbina je htjela da ju ponovo sretne upravo tamo gdje je Ljerka najviše sjala, na kazališnim daskama. Zaljubio se u nju prilikom jedne predstave u kući nekog plemenitaša. Pošto su oboje bili još veoma mladi i neiskusni njihova ljubav je ostala na jednoj nevinoj razini gdje su, družeći se, ispipavali teren uzajamnih osjećaja.

Ubrzo je došlo vrijeme da Milivoj napusti Zagreb i zaputi se prvo u Graz pa zatim u Beč na studij. Znajući da ju dugo vremena neće vidjeti i da Ljerka ima mnoštvo udvarača, Milivoj ju je pitao, a ona mu je obećala da će ga čekati.

Da li su njeno obećanje i ljubav bili iskreni to nikad nećemo saznati jer je Milivoj, u onim rijetkim trenucima kad bi pričao o njoj, govorio samo najbolje. Činjenica je ipak da je Ljerkino srce osvojio pomalo divlji i razuzdani bankarski činovnik Aleksandar Isaković za kojeg se i udala i rodila mu sina Sašu.

Milivoj je zapisao u svoj dnevnik: „Istina je da sam zaljubljen. Ali ona nije zaljubljena u mene. Vjerojatno nikada neće ni biti. Ipak, čekat ću. Logika mi govori da će mi se vratiti.“

Nemirni Aco ubrzo daje petama vjetra bježeći od sudskog progona nakon što je pronevjerio popriličnu količinu novaca u banci u kojoj je radio.

Iako mu je slomila srce prekršivši obećanje, zaljubljeni Milivoj koji se 1897. vratio sa studija i zaposlio u bolnici Milosrdne braće, pruža ruku spasa svojoj voljenoj i njenom sinu primivši ih u svoj dom. U svoj dnevnik je zapisao. Svestran kakav je i bio, mladi liječnik je čak i napisao nekoliko kazališnih komada u kojima je glavnu ulogu igrala upravo Ljerka.

Činilo se da je napokon sve sjelo na svoje mjesto. On je radio, ona je glumila, voljeli su se, a njega nije smetalo što su mu se ljudi rugali da odgaja tuđe dijete.

Njihova sreća je trajala 12 godina. 1909. godine Ljerka obolijeva od tuberkuloze.

Njemački znanstvenik Robert Koch je već bio na putu da otkrije cjepivo kojim će jednog dana ova bolest biti zauvijek iskorijenjena, ali za Ljerku je bilo prekasno. Milivoj je pokrenuo prvu organiziranu borbu protiv te bolesti u Hrvatskoj i aktivirao zajednicu da izgrade lječilište na Medvednici gdje je zrak čist i svjež, upravo onakav kakav bolesnicima treba. Zemlju je dao veleposjednik Miroslav Kulmer, novac za izgradnju se prikupljao donacijama, lutrijom i prodajom slika poznatih hrvatskih slikara poput Bukovca ili Ivekovića i napokon je 22. svibnja 1909. godine prvih 40 pacijenata došlo u sanatorij Brestovac.

Lječilište je bilo veoma djelotvorno i smrtnost je počela opadati. Nažalost jedna od žrtava koje nisu izdržale je bila i Ljerka koja je četiri godine kasnije umrla Milivoju na rukama.

Milivoj se svojoj voljenoj ponovo pridružio 1940. godine.

Sanatorij Brestovac

Kako je borba s tuberkulozom postajala sve uspješnija tako se i Brestovac širio i prerastao u pravi mali grad. Zaposlenici i njihove obitelji su živjeli i radili tamo, imali su svoju pekaru, knjižnicu, kino, trgovinu, terene za kuglanje i odbojku pa čak i svinjac, prvi rendgen u Hrvatskoj i vlastitu radio postaju.

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

Mnoge se anegdote vežu uz taj sanatorij. Postojalo je zvono koje je označavalo važne događaje u danu poput gableca, ručka ili buđenja. Jednom prilikom je pristigao bolesnik i začuvši zvonjavu upitao o čemu se radi. Rekli su mu da zvono zvoni dok netko ne umre. Drugi dan bolesnika više nije bilo u blizini.

U jednom periodu se počelo dešavati da su nestajale bočice s alkoholom. Ispostavilo se da je krivac bio sam ravnatelja sanatorija koji je bio toliki alkoholičar da je znao zaspati pacijentu u krevetu.

Noćnog čuvara Bubu su s pravom smatrali vampirom. Živio je u Brestovcu sa svojom majkom, pretpostavljalo se da mu je bila možda i nešto više, i nikada ga se nije moglo vidjeti po danu. Tek kad bi pao mrak, Buba bi izlazio i obilazio sanatorij da vidi da li je sve u redu. Što mu je na kraju krajeva i bio posao.

Mračna strana

Za vrijeme Drugog svjetskog rata Brestovac je bio bolnica za ranjene nijemce, domobrane i ustaše. Kad su partizani oslobodili zagreb pobili su sve ranjenike koje su zatekli tamo, ali su poštedili osoblje i pretvorili Brestovac u svoju bolnicu.

Sanatorij je službeno napušten i zatvoren 1968. godine i od tada su njegovi stanovnici samo duhovi umrlih i pobijenih koji lutaju zaboravljenim tunelima i katakombama.

Pozadinska slika: www.nlpinwriting.wordpress.com