Omiški gusari

Omiš

Na ušću rijeke Cetine u Jadransko more, nedaleko Splita, smjestio se Omiš. Grad je to bogate povijesti i velikog značaja za ovaj dio Europe. Dvije su stvari zbog kojih je Omiš nemoguće izbjeći kad se govori o Sredozemlju u srednjem vijeku. To su Omiški gusari i Poljička republika.

• 

• 

• 

• 

• 

Poljička republika

U predgrađu Omiša, na obroncima planine Mosor, smjestila se mala, ali veoma značajna skupina sela imenom Poljice.

Dok su u Srednjem vijeku Europom vladali monarsi i feudalizam, u Poljicama je u 13. stoljeću osnovana Poljička republika, jedinstveno društveno uređenje tog vremena u kojem je narod svake godine na blagdan svetog Jure birao Velikog poljičkog kneza.

Odnosi u republici su dalje uređeni i unaprijeđeni donošenjem „Poljičkog statuta“ u 14. stoljeću. Taj napredan dokument je nevjerojatno sličan zakoniku Kijevska pravda iz 13. stoljeća.

Zbog naglaska na individualnosti, pravdi i jednakosti, smatra se da je upravo Poljička republika inspirirala Thomasa Moorea, koji je jedno vrijeme boravio na ovom području, da napiše svoje najpoznatije djelo „Utopia“.

Poljička republika se održala sve do početka 19. stoljeća i dolaska Napoleona koji ju je osvojio i ukinuo.

Poljički soparnik

Poljice su također značajne i u svjetskim gastronomskim okvirima i to po poljičkom soparniku. Recept ovog soparnika je uvršten na popis Hrvatske nematerijalne baštine. Priprema se od dva komada jednostavnog, beskvasnog tijesta između kojih se stavlja nadjev od blitve, mladog luka, maslinovog ulja i peršina.

Legenda o Mili Gojsalić

1530. godine Turci su napali Poljice. S obzirom na veličinu i opremljenost turske vojske, poraz se činio neizbježnim.

Kao poslijednji, očajnički čin, lokalna djevojka Mila Gojsalić je otišla u šator predvodnika turske vojske Ahmed – paše. Koristeći svoje ženske čari, Mila je zavela pašu koji joj je dopustio da slobodno šeće po logoru. Iskoristivši tu priliku, Mila je zapalila i uništila tursko skladište baruta.

Vidjevši što je učinila, Turci su se dali u potjeru za Milom koja im je uspjela bježati sve do litice iznad Cetine. Tu je skočila u rijeku i skončala kako ju ne bi uhvatili.

Ohrabreni primjerom i junaštvom Mile Gojsalić, branitelji Poljica su krenuli u protunapad i potjerali Osmanlije koji se više nikad nisu vratili na to područje, a Milu su proglasili hrvatskom Ivanom Orleanskom.

Nedaleko od sela Gata, na vidikovcu odakle je Mila skočila, svjetski poznati kipar Ivan Meštrović je izradio njezin kip.

Gusari

Tijekom 12. i 13. stoljeća, Omiški gusari su vladali morskim putem od Splita do Dubrovnika. S obzirom da su i Venecija i Dubrovnik bile velike trgovačke sile, žetva je na tom području bila vrlo plodna. Svi brodovi koji su prolazili tim putem morali su plaćati danak moćnim knezovima Kačić. Pošteđene nisu bile ni papinske galije koje su išle u križarske ratove.

Utvrde Peovica i Fortica su nadzirale taj plovni put i javljale gusarima o dolasku brodova. Čim bi uočili žrtvu, Omiške strijele, brodovi vrlo plitkog gaza i nedostižne okretnosti krenuli bi u akciju. Napali bi brodove i, ukoliko ne bi odmah postigli odlučujuću prednost, povukli se u ušće Cetine.

Na ušću je bio izgrađen podvodni zid zvan „mostina“ sa prolazom prilagođenim Strijelama. Dok bi Strijele prošle, ostali brodovi bi se nasukali. Sa obale je mostinu branila utvrda Gomilica koja bi po potrebi dovršila nasukane brodove. Također se pom potrbi prolaz kroz mostinu mogao zatvoriti lancima.

Omiški gusari su bili tolika smetnja da je papa Honorije III 1221. godine prilikom puta u Križarski rat, stao i poslao dio vojske na Omiš. Bitku je izgubio.

Međutim, 60 mgodina kasnije je moća Venecija poslala veliku vojsku i savladala branitelej Omiša. Nakon toga su prestali s gusarenjem i okrenuli se miroljubivijim načinima zarade poput poljoprivrede i ribarenja.