loading . . .
loading . . .

Sulejmanov most

Otkrijte
Povijesni kontekst

Tokom sredine 16. stoljeća Otomansko carstvo je bilo na vrhuncu. Moćna sultanova vojska je nezaustavljivo prodirala sve dublje u Europu. Europsko plemstvo razjedinjeno vlastitim malim ratovima nije bilo u stanju oduprijeti se tolikoj sili koja je brzom konjicom upadala u njihove posjede, haračila i otimala. Jedina nada u očuvanje europske kulture i načina života počivala je u disciplini i obučenosti austrijske armade. Stoga je Sulejman I Veličanstveni s potpunim pravom zaključio da je Beč ključ za osvajanje Europe. Ako Beč padne, ostale zemlje će slijediti njegov primjer.

Da bi došao do Beča, prvo je morao proći kroz Mađarsku, gdje ga je kod Sigeta čekao hrvatski vitez Nikola Šubić Zrinski Sigetski, a prije Mađarske morao je proći kroz Hrvatsku i snažnu utvrdu Osijek.

1526. godine napokon mu je uspjelo Osvojiti Osijek i put prema Mađarskoj je bio otvoren osim jedne sitnice. Močvare koje je napravila delta rijeke Drave bile su teško prohodne za konjicu i kola sa opremom potrebnom za opsadu što je predstavljalo veliki logistički problem. Stoga je Sulejman odlučio jednostavno premostiti močvaru i osigurati si stabilan i brzi koridor za dostavu.

Tako veličanstven i bitan most je svakako morao i biti nazvan prema svom idejnom tvorcu pa od tuda i naziv Sulejmanov most.

Gradnja

1566. godine napokon se pristupilo izgradnji i projekt je dodijeljen ponajboljem turskom arhitektu Mimaru Sinanu koji se već iskazao kao graditelj velikih projekata poput Sulejmanove džamije u Carigradu i mosta u Višegradu koji je postao lajtmotivom nobelovom nagradom nagrađene knjige Na Drini ćuprija hrvatskog pisca Ive Andrića. Sinan je odlučio Dravu premostiti između utvarda Osijek i Darda koju su Turci nedavno osvojili.

Kako bi most što prije bio izgrađen, odlučeno je da se istovremeno krene s obje strane. Iz smjera Osijeka je gradnju započeo požeški sandžakbeg Nesuh, a iz smjera Darde pečuški sandžakbeg Hanza. S obzirom da je Hamza imao veću ulogu u izgradnji, općenito se njega smatra glavnim graditeljem. Upravo njemu je Sulejman poslao crvenu maramu sa zlatnim slovima i porukom da će ga za tu maramu objesiti ako most ne bude izgrađen na vrijeme.

Sultan je iste godine odlučio započeti kampanju potpunog pokoravanja Europe i krenuti na Beč tako da su radovi ubrzani kako bi Hamza sačuvao glavu, a Sulejman mogao nesmetano proći bez probijanja kroz močvaru.

Most je dovršen u samo dva tjedna 19. srpnja 1566., a sultan je preko njega prešao samo dan kasnije u svom legendarnom pohodu na Siget ispod čijih bedema je i umro.

Koliko je izgradnja bila komplicirana govore i podaci da su se graditelji osim sa nestabilnim močvarnim tlom morali boriti i s nedostatkom građevnog materijala, i promjenama u vodostaju Drave.

Na kraju je most izgrađen na 118 čamaca koji su bili povezani lancima, a preko kojih su postavljene grede kao osnovica mosta. Izgrađen je u potpunosti bez upotrebe čavala dok o obimu posla najbolje govori činjenica da je na njemu radilo 25 000 ljudi što je predstavljalo ogroman problem jer je trebalo nahraniti i smjestiti toliki broj ljudi.

Nakon što je završen, most je bio dugačak sedam kilometara i širok šest metara kako bi se dvije kočije mogle mimoilaziti. Sa obje strane je postavljena ograda i prostor za pješake te nekoliko ugibališta u slučaju da preko mosta prelazi obimniji teret. Čuvalo ga je nekoliko tornjeva. Mostarina se naplaćivala svima osim vojnicima i plemićima kako bi se most imao od čega održavati.

Zbog svoje veličine do tada besprimjerne u svijetu, monumentalnosti i kompleksnosti izgradnje, mnogi su Sulejmanov most smatrali osmim svjetskim čudom, a u svijetu je bio poznat kao Il ponte famoso d’Essek iliti Slavni osječki most.

Vrlo brzo je Sulejmanov most postao glavni trgovački put Osijeka i okosnica njegovog razvoja.

Interesantna je činjenica da se Sulejman I Veličanstveni vratio nakon pohoda na Siget preko tog mosta i to u sjedećem položaju iako je bio mrtav. To su njegovi veziri napravili kako ne bi opao moral vojske i kako bi i dalje vjerovali da je sultan živ.

Kraj

1663. godine ahmed paša Koprulu napušta Hrvatsku kako bi prezimio u Beogradu. Njegovo odsustvo koristi hrvatski ban Nikola Zrinski, sin i imenjak slavnog branitelja Sigeta, te se zalijeće u Osijek i spaljuje most. Za taj pothvat ga je španjolski kralj Filip IV nagradio pozivnicom i uvrštenjem u Red vitezova Zlatnog runa.

Već iste godine se veliki vezir vraća iz Beograda i popravlja most koji sljedećih dvadeset godina ostaje u civilnoj upotrebi.

1685. godine austrija odlučuje vratiti Osijek i šalje vojskovođu Jacoba Leslea da spali most i započne opsadu. Lesle je bio neuspješan u svakom pogledu. Opsada je bila neuspješna i Osijek je ostao u turskim rukama, a most su Turci razmontirali i pustili da ga odnese Drava kako bi ga kasnije opet mogli obnoviti.

Konačan kraj most doživljava 1686. godine kada vojvoda Ludvig Badenski kreće u napad na Dardu. Turci napuštaju utvrdu i povlače se u Osijek spaljujući most za sobom koji nakon toga više nikada nije bio obnovljen.

Most danas

U parku prirode Kopački rit, pronađeni su drveni ostaci. Sve tri zemlje, Hrvatska, Turska i Mađarska su zainteresirane za njegovu obnovu tako da je lako moguće da će uskoro kočije opet prelaziti most Sulejmana I Veličanstvenog.

Budite prvi koji će otkriti neistraženu Hrvatsku

Upišite se na našu listu i prvi pročitajte nove priče.

Copyright 2018 Croatia Undiscovered